Banke su godinama unazad prilikom zaključivanja svih vrsta ugovora o kreditu (stambeni krediti, potrošački krediti, itd.) sa korisnicima kredita ugovarali i odredbu kojom korisnik kredita preuzima na sebe obavezu da banci na ime troškova obrade kreditnog zahteva isplati iznos u određenom procentu od iznosa odobrenog kredita.

 

Ovakve odredbe su ništave.

 

Navedeni troškovi koje banka ima prilikom obrade kreditnog zahteva ne predstavljaju stvarne troškove banke. Stav je Vrhovnog kasacionog suda da ukoliko banka naplaćuje ove troškove, ona mora imati jasne i nedvosmislene podatke o istim u svojoj ponudi za zaključenje ugovora. Ovo konkretno znači da bi banka prilikom zaključenja ugovora o kreditu morala izvršiti specifikaciju ovih troškova, odnosno taksativno ih navesti, jasno definisati i obrazložiti, što gotovo nikad nije slučaj.

 

 

Ova obaveza korisnika kredita, iako je predstavljena ugovorom o kreditu kao trošak banke za obradu kreditnog zahteva, suštinski to nije, već je zarada banke, što je u direktnoj suprotnosti sa članom 1065. Zakona o obligacionim odnosima koji propisuje da je cena koju korisnik kredita plaća banci za stavljanje na raspolaganje određenih novčanih sredstava isključivo ugovorena kamata.

 

Takođe, prilikom zaključivanja ugovora o kreditu sa korisnicima kredita banke su ekonomski jača strana, te unapred određuju uslove pod kojima odobravaju kredite, a korisnici kredita imaju mogućnost samo da pristupe već pripremljenom ugovoru bez mogućnosti pregovaranja.

 

Ugovaranjem obaveze za korisnika kredita da snosi ove (fiktivne) troškove, bez obrazloženja koji su to troškovi i na osnovu čega su utvrđeni, banke iskorišćavaju svoj jači položaj i narušavaju osnovna načela obligacionog prava, poput načela savesnosti i poštenja, načela primene dobrih poslovnih običaja, kao i načelo jednake vrednosti davanja, s obzirom da banka korisniku kredita za isplatu ovog iznosa ne duguje nikakvu protivčinidbu.

 

 

Kako banke ne prihvataju da isplate od strane korisnika kredita neosnovano naplaćen iznos troškova obrade kreditnog zahteva dobrovoljno, rešenje je obraćanje nadležnom sudu tužbom, a po završetku postupka, koji je po pravilu brz, ovaj iznos možete naplatiti sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana uplate istog.

 

Ovaj tekst ne predstavlja pravni savet, već stav autora.

 

Autor: Stefan Klajić, advokat.

Pravo

Nasilje u porodici

Medijacija

Ugovor o doživotnom izdržavanju

Obrt ili Doo?

Ugovor o zakupu

Kulturna dobra kao plen kriminalaca

Kripto porez

Ljudska prava u vreme pandemije

O trčanju i medijaciji

Zasnivanje radnog odnosa sa penzionerom

I sudija je čovek

Pravo na besplatnu pravnu pomoć

O delegaciji predmeta

Zašto krivična suđenja traju dugo?

Aneks ugovora o radu

Eksproprijacija

Preraspodela radnog vremena

Lišenje poslovne sposobnosti

Deoba zajedničke imovine

Prenatalna pravna sposobnost

Sve o legalizaciji divlje gradnje

Snažni zagrljaj (ne)obavezne medijacije

Izdržavanje punoletnog deteta

Sticanje hrvatskog državljanstva

Knjiga Kripto Revolucija

Razvod braka

Ostavinski postupak i testament

Monetizacija i zaštita autorskih prava

(Ne)zakoniti dokazi

Želim da dam otkaz, koja su moja prava?

Upravljanje (otpadnim) azbestom

Marketing u regulisanim industrijama

Poreska utaja

Nedavanje izdržavanja kao krivično delo

Ukidanje zabrane ulaska u Šengen zonu

Krivica i razvod braka

Priručnik za zaštitu muzičkog spota

Oduzimanje imovine